Tišina nije bila slabost – bila je štit
Postoje godine koje ne ostave trag na kalendaru, ali ostanu zauvek u telu. Niko ih ne pamti osim tebe. I možda ih se ni ti ne sećaš u rečima, ali znaš tačno kako su zvučale tvoje tišine. One najduže. One koje su trajale danima. One u kojima si odgovarao pogledima, ne porukama. U kojima si znao da nešto nije u redu, a nisi umeo da objasniš ni sebi, a kamoli drugima.
To su godine koje ne pričaju svoju priču naglas. One puze kroz tebe, menjaju ti leđa, ramena, oči. Umeš da sediš sa ljudima, a da ne znaš šta bi rekao. Umeš da budeš tu, a da se osećaš kao da si daleko. I nikome ne kažeš. Jer znaš da bi objasnio, morao bi da se vratiš na mesto u sebi koje više ne znaš da otključaš.
A opet, uprkos svemu – preživeo si. Možda si se ućutao, ali nisi nestao. Možda si pustio da dani prolaze, ali nisi pustio sebe. To niko ne vidi, ali ti znaš. I negde duboko, znaš da je ta tišina bila tvoj oblik borbe. Ne pasivnost – već otpor. I zbog toga, zaslužuješ poštovanje. Pre svega, svoje.
Doček ne mora biti slavlje – može biti priznanje
Doček Nove godine ne mora da bude vrisak, muzika, konfete, obećanja. Može da bude samo jedno: sedenje u sobi koja miriše na tamjan i ranija sećanja. Pogled u plafon. Pogled u sebe. Možeš samo sedeti i reći sebi: „Ne znam kuda idem, ali idem. I to je dovoljno.“
Možda ne znaš koga si izgubio ove godine. Možda se još opraštaš s ljudima koji su otišli, a nikada nisu rekli zbogom. Možda i dalje držiš ruke oko nečega što odavno više ne postoji. A možda se prvi put pitaš: a šta ako je ova tišina zapravo novi prostor? Ne kraj, nego početak?
Nije slabost ako se ne raduješ. Nije poraz ako nemaš plan. I nije greh ako u ponoć ne želiš da vičeš „Srećna Nova godina“. Možda će tvoj doček biti samo jedan izdah. Jedno puštanje. Jedno priznanje sebi: „Bilo je teško. Ali nisam otišao.“
Godina koju si izneo bez ičijeg aplauza
Niko ti neće dati medalju za ovu godinu. Niko neće reći „bravo“ što si ustajao kad nisi imao snage, što si ćutao kad si mogao da vičeš, što si ostao dok su drugi odlazili. Ali ti znaš. I telo tvoje zna. Koliko je umor bio tih, a jak. Koliko su tvoji osmesi bili tanki, ali ipak tu. Koliko si puta bio korak do odlaska, pa ipak ostao.
To je godina koju si izneo kao vojnika bez oružja – samo sa verom da će biti bolje. I možda nije bilo. Možda se ništa nije promenilo. Ali ti jesi. Postao si neko ko ume da izdrži. Da ćuti. Da posmatra. Da se skloni kada treba. I to je snaga. Ne ona koja se vidi – nego ona koja ostaje.
Možda su drugi govorili više. Možda su se pokazivali. Možda su koračali glasno. A ti si hodao po unutrašnjim lavirintima. Bez kompasa. Bez publike. Samo ti i osećaj da još moraš. Još jedan dan. Još jednu nedelju. I evo te – stigao si do kraja.
Ako si još tu – to je tvoja pobeda
Možda je ova godina bila prazna spolja, ali bogata iznutra. Možda je oduzela mnogo, ali ti dala ono što nisi znao da ti treba – sebe. Ne onu verziju koja se smeje iz kurtoazije, već onu koja ćuti iz autentičnosti. Ne onu koja se dokazuje, već onu koja postoji. Bez uslova.
I kada svi podignu čaše, ti ne moraš ništa da kažeš. Samo zatvori oči. Zahvali sebi. Ne što si bio savršen – već što si bio dosledan. Ne što si znao kuda ideš – već što nisi pobegao. I pusti da ti suza ako mora. Pusti da te stegne u grudima ako želi. Pusti da osetiš sve što nisi stigao tokom godine.
Jer ako si još tu – ako čitaš ove reči – znači da postojiš. I to je više nego što mnogi umeju da priznaju.