Kada ništa veliko nije ni počelo ni završilo
Postoje godine koje nisu ni sjajne ni tragične. Ne pamtiš ih po velikim gubicima, ali ni po velikim uspesima. Samo… prođu. Kao senka dana koji nikada nije svanuo do kraja. I baš takve godine, one „između“, umeju da nas umore najviše.
To su godine kada si davao sve, a ništa se nije pomerilo. Kada si ustajao svakog jutra, ne zato što si želeo, već zato što si morao. Kada ti niko nije rekao „Bravo“, ali ni „Žao mi je“. Tišina na oba fronta. A ti negde po sredini, u svom ličnom vakuumu.
I kada dođe Nova godina, ne znaš šta da slaviš. Jer nisi izgubio – ali ni dobio. Nemaš ni za čim da žališ, ali ni čemu da se raduješ. Samo si… opstao. I možda, samo možda, baš to i jeste pobeda.
U svetu u kome moraš „napred“, ti staneš
Društvo voli priče o velikim transformacijama. O ljudima koji su „preokrenuli život“, „uspeli“, „zablistali“. A niko ne priča o onima koji su samo – preživeli. Tiho. Bez naslova. Bez priznanja.
I dok drugi prave liste ciljeva, ti jedva skupljaš snagu da napraviš spisak za kupovinu. I to je u redu. Nisi lenj, nisi slab, nisi izgubljen. Samo si umoran. I to što si ovde, sada, i dalje tražiš smisao, već govori dovoljno.
Nema svakog decembra vatrometa. Nekad je i jedan tihi uzdah u ponoć dovoljan. Jer on nosi sa sobom celu godinu ćutanja. I kad svi krenu da broje unazad, ti možda brojiš unapred – ali ne dane, već sebe.
Možda nisi pao – možda si samo stajao tamo gde treba
Postoje trenuci kada mislimo da stagniramo. Da smo stali. A zapravo, čuvamo snagu. Možda se ništa veliko nije dogodilo – ali možda je tvoja tišina sprečila još veću oluju. Možda nisi napravio veliki korak – ali nisi se ni povukao.
Godina između nije izgubljena. Ona je most. Nevidljiv, ali neophodan. Između onog što više ne jesi i onog što još nisi postao. U njoj se rađaju temelji budućeg „novog tebe“, dok spolja sve izgleda isto.
I zato, ne traži vatromet. Ne traži dokaz. Neka Nova godina dođe mirno. Pusti je da ti donese jedno jednostavno pitanje: „Ko sam postao u tišini?“
Zaključak: Ako ništa nije puklo – možda si ti ono što je držalo sve
Možda nisi bio glavni lik svoje godine. Možda nisi imao naslovnu scenu. Ali možda si bio stub. Tihi oslonac sebi. Možda je tvoja priča bila tiha, ali bez nje bi sve drugo bilo još tiše.
Ako ti Nova godina deluje kao repriza, znaj – i reprize ponekad treba gledati. Jer u njima se kriju sitni detalji koje nismo primetili prvi put. A možda, upravo sada, gledaš najvažniju scenu svog života – onu u kojoj ne glumiš više nikoga.