Postoje pesme koje ne možeš da pustiš tek tako. Koje nisu samo melodije, već delovi tvoje prošlosti. Pesme koje, kad ih čuješ, više ne znaš da li si u sadašnjosti ili si vraćen u onaj trenutak kada ti je prvi put nešto značila. I kada dođe Nova godina, sve te pesme – i sećanja koje nose – dobiju novo značenje.
Zato ljudi biraju pažljivo gde će da dočekaju. Jer nije u pitanju samo mesto. Nije ni samo muzika. U pitanju je osećaj. I nije slučajno što mnogi od njih, iz godine u godinu, biraju da je taj osećaj – Aca Lukas.
Njegov glas nije samo glas jednog izvođača. To je glas koji zna da prepozna tugu, ali ne pada s njom. Glas koji ume da podigne kad ne znaš kako. Da udari na sto kad treba. Da te pogura kada više nemaš snage da sam sebi kažeš da će biti bolje. I da ti u isto vreme da pravo da osećaš i da ćutiš, da pevaš i da prećutiš.
Zato je Nova godina uz Lukasa više od koncerta. To je trenutak kad pesma zna bolje od tebe šta ti je trebalo cele godine. Trenutak kad staneš u masi ljudi i ne osećaš se kao neko izgubljen – nego kao neko pronađen.
I bez obzira da li stojiš u VIP zoni, ili uz binu, ili u poslednjem redu – u tom trenutku, sve se izjednači. Jer kad on zapeva onu jednu pesmu koju si nosio u sebi, a nisi znao da ti je još tu – znaćeš da si tu gde treba.
Beograd uvek ima mnogo opcija. Ali ono što doček uz Aca Lukasa razlikuje od drugih, jeste to što ne donosi samo zabavu. Donosi katarzu. Donosi energiju koja ne traži ništa od tebe, osim da budeš iskren. I zato ljudi pevaju najglasnije kad ih niko ne čuje. I plaču kad su okruženi hiljadama. I smeju se sebi, jer znaju da će sve opet nekako biti u redu.
Možda Nova godina neće rešiti ništa. Ali ako može da te vrati sebi, makar na tri i po minuta jedne pesme – onda je uradila dovoljno.