Nekad u životu ne tražiš ni odgovor ni rešenje. Tražiš da te neko, barem jednom, ne pita ništa. Da samo bude tu. Da pusti pesmu, da ti sipa piće, da te pogleda tako da znaš da si viđen – ne po onome što pokazuješ, već po onome što kriješ.
Kraj godine nas često zatekne u tom trenutku. Kada ne znamo da li da budemo zahvalni što smo prošli kroz sve, ili da se ućutimo jer još uvek nismo stigli tamo gde smo želeli. I onda dođe Nova godina. I sa njom – taj večni osećaj da možda ipak postoji neko mesto gde ne moramo da glumimo da smo dobro.
Za mnoge ljude, to mesto postaje doček uz Aca Lukasa.
To nije samo zato što zna da napravi atmosferu. Nije ni zbog pesama koje svi znamo. To je zato što njegov glas nosi ono što mnogi ne znaju da izgovore. I kad peva, ne čini to da bi se pokazao – već da bi nas naterao da se prepoznamo. Da kažemo sebi: “Nisi jedini.”
U sali punoj ljudi, među glasovima i stolicama i svetlima, često prvi put u mesecima osetiš da ti ne treba ništa drugo. Nisi sam. Nisi nevidljiv. I nije tvoja bol nevažna.
Možda su ti rekli da je to običan koncert. Da je to kafanska atmosfera, dobra za provod. Možda si i sam mislio da ćeš doći, popiti piće i otići kući kao i uvek. Ali onda ti se desi pesma. Desi ti se tišina u pola refrena. Desi ti se dodir ramena od stranca pored tebe koji, iako te ne poznaje, oseća tvoju priču. Desi ti se ti. Onaj pravi ti, koji je čekao celu godinu da izađe.
I nije bitno da li plačeš ili se smeješ. Nije bitno da li si sa društvom ili sam. Bitno je da si tu. Da si sebi dozvolio da ne budeš jak na silu. Da ne tražiš razloge. Da samo budeš.
A kad Nova godina prođe, kada se sale isprazne, kada se svetla pogase i ostane tišina – ono što ostane u tebi je ono što je bilo stvarno. I možda nisi rešio sve. Možda nisi promenio život. Ali si, makar na tu jednu noć, osetio da možeš da dišeš.
I to je početak. Bolji od bilo koje novogodišnje odluke.